S rubova: za performativno čitanje hrvatske književnosti u europskome kulturnom polju  [Referat]

Po jezičnoj omeđenosti i simboličkoj moći marginalne književne kulture kao što je hrvatska razvile su osobitu obrambenu retoriku zakinutosti: za svoje nepoznate i nepriznate vrijednosti sklone su graditi zaštitne kriterije, koje opravdavaju svojom isključenošću iz povlaštenih kulturnih polja i potrebom da se suprotstave „simboličkome nasilju“, jer ih ono navodi da biraju između dviju mogućnosti: ili da priznaju epigonski položaj prema stranim uzorima, ili da se ukopavaju oko uvijek krhkih mitova o svojoj izvornosti. Neizvjesna perspektiva njihove neravnopravne borbe za preuređenje europskoga kanona, međutim, nameće pomisao o analogiji „slabosti“ i „rubnosti“ između odnosa malih nacionalnih kultura i pripadnih kolektivnih identiteta prema europskoj matici, odnosa između književnih i estetskih tvorevina prema ostalim društvenim praksama i, naposljetku, odnosa humanističkih znanosti, a napose studija književnosti, prema dominantnoj neoliberalističkoj predodžbi o unosnijim, isplativijim i ukratko korisnijim i važnijim znanstvenim disciplinama. Naime, svaka od tih triju skupina odnosa počiva na asimetričnoj binarnoj opreci između kanonskog i minornog, uspješnosti i podbačaja, institucionaliziranog i potisnutog. Izlaganje će se baviti pitanjem može li se komparativno istraživanje nacionalne književnosti, pa i književnih pojava uopće, plodnije utemeljiti upravo na proučavanju naoko slabih aspekata svojega predmeta, odustajući od raznovrsnih programa «zbijanja redova», a usredotočujući se na performativni potencijal pojedinih književnih tekstova odnosno opusa.